Najveći val izbjeglica tek dolazi

Europska izbjeglička kriza posljednjih tjedana doseže vrhunac i sve jasnije postaje središnji svjetski humanitarni problem. S obzirom da je Hrvatska za vrijeme Domovinskoga rata bila suočena sa strahovito velikim brojem izbjeglica, koje je, s obzirom na ograničene resurse i ratno stanje, uspjela upravo na nevjerojatan način zbrinuti, razgovarali smo s menadžerom, znanstvenikom i gospodarskim tajnikom Matice hrvatske Damirom Zorićem, danas predsjednikom uprave Euroherca, koji je za vrijeme Domovinskoga rata vodio hrvatski Ured za prognanike i izbjeglice.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Zorić, treba li Hrvatska primati izbjeglice s Bliskog istoka?

Primati ih ili ne primati ne smije biti ni pitanje ni dvojba. Treba ih primati. Pitanje je samo – kako ih primati i kako se za njih brinuti. Ali, ljudski gledano, nema ni jedan opravdan razlog da ljude u nevolji ne primimo, da im ne pomažemo. Dapače, postoje snažni humani razlozi da im se pritekne u pomoć i da se nevolje tih ljudi umanje i olakšaju.

Pojedini analitičari upozoravaju na potencijalne opasnosti koje se u tom kriju, na primjer fundamentalističke ISIL-ove ratnike-spavače, koji mogu biti prikriveni među izbjeglicama.

Strahovi mogu biti manje ili više shvatljivi, ali su u normalnoj, civiliziranoj zajednici neprihvatljivi. Razumno je pretpostaviti da će u budućnosti u Europi porasti mogućnost sigurnosne destabilizacije, moguće i zbog tzv. spavača koji se nalaze među izbjeglicama, ali još i više zbog rastućega domicilnog protivljenja promjenama demografske slike zapadnih društava i kulture, što hrani ksenofobičnost, potiče netrpeljivost i utjecanje nasilju. Ipak, svi ti strahovi, čak ni kao opravdane pretpostavke ili već realne činjenice, ne bi smjele biti prepreka organiziranome prihvatu i pomoći izbjeglicama. Gledati na kuštravu, uplakanu i musavu djecu dok se provlače ispod bodljikave žice kao na buduću sigurnosnu prijetnju prije je izgovor i opravdavanje vlastite sebičnosti. Zamislite da je u vremenima poraća, koje je bilo itekako opterećeno golemim brojem izbjeglica, Hrvate koji su, na primjer, migrirali u Argentinu, netko sprečavao tvrdeći da među njihovom djecom ima i budućih komunističkih terorista! Čak i da ih je bilo, gledano u cjelini, takva bi pretpostavka bila gola bedastoća. No, ako i o bedastoćama treba voditi računa, one ipak ne smiju upravljati našim principijelnim opredjeljenjima.

U gotovo svim europskim zemljama čuju se i vide snažni otpori i protivljenja prihvaćanju novih imigranata. Kako to komentirate?

Otpor izbjeglicama pokazuje da je i vjerodostojnost Europe dovedena u pitanje. Sada se pokazuje da su sva ona načela pravde, humanosti, slobode i europskoga zajedništva u nekom zamišljenom humanističkom identitetu zapravo samo birokratska farsa. Europska Unija pokazuje se kao nezgrapan činovnički aparat koji ne samo da ne zna i ne može, a možda čak i ne smije, izreći jasan stav o tome kako postupati i što činiti s ovom izbjegličkom seobom naroda, nego, dapače, nije kadra dosljedno provoditi već uspostavljenu politiku i tehniku štićenja zajedničkoga prostora. Europa ne zna ni kako osigurati suradnju među zemljama članicama u provođenju načela suradnje koju su utvrdile same te zemlje članice. Sada se vidi da se umnogome radilo samo o mrtvu slovu na papiru, birokraciji koja se – kada je bilo dobro – igrala velikih riječi. A kada se pojavio problem, članice jedna drugoj okreću leđa nastojeći problem odgurnuti od sebe, prebacujući ga preko granice ili pak ne dopuštajući prelijevanje problema preko svoje granice. Još strašnije ispada ta praksa nesuradnje i opstrukcije kada se zna da su taj „problem“ zapravo živi ljudi, djeca, žene, muškarci, ratni stradalnici. Na stradalnike se ne smije gledati kao na problem, nego kao na ljude kojima je potrebna pomoć drugih.

Za vrijeme Domovinskog rata vodili ste Ured za prognanike i izbjeglice. Imate iskustvo zbrinjavanja više stotina tisuća ljudi u nevolji. Koje metode zbrinjavanja izbjeglica trebaju europske zemlje sada primijeniti? Što prvo treba napraviti?

Nismo tada imali nekog iskustva, pa ni znanja, ali imali smo srca kao nikad prije (a nažalost ni poslije toga), a to je ono najvažnije i danas. Takva svijest, ako već nema i onoga domovinskog žara, treba nam i kada promatramo kako stradavaju tolike izbjeglice s Bliskog istoka. Nijedan državni mehanizam ne može dobro funkcionirati ako ga ne pogoni snaga humanosti. Kad su s agresijom na Hrvatsku, a potom i na BiH, krenuli snažni valovi prognanika (interno protjeranih državljana), a zatim i izbjeglica (prognanika koji migriraju preko državne granice), u Hrvatskoj nismo imali gotovo nikakve institucionalne mehanizme zbrinjavanja tako velikoga broja ljudi. U nekim razdobljima na slobodnim područjima Hrvatske bilo je prihvaćeno i zbrinjavano od 15 do 20 posto populacije. Mi smo vrlo brzo već postojeći sustav centara za socijalnu skrb preustrojili u mrežu regionalnih ureda za prognanike i izbjeglice, snažno se povezali sa svim domaćim humanitarcima – Caritasom, Hrvatskim crvenim križem i stotinama manjih lokalnih udruga i zavičajnih društava. Kad su nešto kasnije pristigli, povezali smo se i s međunarodnim humanitarnim organizacijama – UNHCR-om, Njemačkim humanitarnim uredom, također Uredom Talijanske vlade, Švicarskim državnim uredom za pomoć u katastrofama, sličnim uredima iz Danske, Norveške, američkim organizacijama, Međunarodnom federacijom Crvenog križa i polumjeseca, muslimanskim Merhametom i brojnim, brojnim drugima. Svi su oni pomagali i zato je Hrvatska na svojim leđima uspjela iznijeti tako velik teret. Ali, glavna pomoć bila je ona naše države i Vlade. Ako bih govorio u postocima, ona je iznosila i devedeset posto. Ipak, onih deset posto koje smo primali kao pomoć sa strane pomoglo nam je da ne posustanemo.

Je li Hrvatska danas sposobna primiti veći broj izbjeglica, ako se za to ukaže potreba?

Siguran sam da bismo mogli, ali ne znam koliko smo pripravljeni za to. Dobro je što se Crkva kristalno jasno izjasnila, posebno u obraćanju dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, koji je nedvosmisleno potaknuo i ohrabrio cijelu zajednicu da bude humana i da pomaže bez ikakvih ograda. No neki naši dužnosnici daju višeznačne izjave – npr. „spremni smo učinkovito kontrolirati granicu“, što zapravo znači da izbjeglice nećemo primati u Hrvatsku, a onda opet govore o kvotama, ovolikom ili onolikom primanju izbjeglica i azilanata. Ljudi nisu roba i nije ljudski određivati takve kvote. Što nakon kvota, kada se popune? Nećemo se valjda i mi uteći bodljikavoj žici na granicama? Onaj tko nije otvorena srca i uma taj pred nevoljnicima zatvara granicu podižući zapravo zlokobnu kulisu iza koje se u kamionskom kontejneru uguše djeca i roditelji. Po dijelovima iste one crte na kojoj je nekada stajala željezna zavjesa sada se, nakon četvrt stoljeća europske slobode, zaziva i podiže protuizbjeglička žičana ograda.

Govorite o Mađarskoj?

Naravno. Za našu sposobnost prihvata izbjeglica ključno je pitanje našega humanističkog uvjerenja. Ako želimo pomoći, onda je neupitno da se možemo organizirati. Ako pak nemamo tu svijest i spremnost, onda nam nikakva organizacija ne može riješiti problem. Naši sjeverni susjedi najbolji su primjer za to. Ograđuju se, šalju vojsku na granicu, dakle organizirani su, ali izbjeglice ih ipak preplavljuju. Mislim da se, zapravo, samo sramote.

Za nas, koji smo sličnu stvar ne tako davno veoma drastično iskusili na vlastitoj koži, to je dodatno pitanje vjerodostojnosti. Ako se busamo u prsa da smo prihvatili i pomogli stotine tisuća izbjeglica iz BiH, onda oni koji su za zatvaranje granice zapravo govore da smo na prihvaćanje izbjeglica u onom strašnom ratnom vremenu zapravo bili prisiljeni, da se to dogodilo samo po sebi i da ne može biti govora o humanosti kojom smo odgovorili na brutalnost progona i pritekli u pomoć ljudima u smrtnome strahu.

Treba li problem izbjeglica rješavati na mjestu nastanka, što sugeriraju neki europski političari?

Treba, ali Europa ne zna kako problem na mjestu njegova nastanka učinkovito riješiti. A nije ni sasvim nevina od zabadanja nosa u bliskoistočni kotao.

Prema vašem mišljenju, treba li SAD ući u oštriji i izravniji sukob s ISIL-om? Tako bi se borbe u Siriji možda okončale, a val izbjeglica zaustavio.

Teško je dokučiti zašto se stvari događaju onako kako se događaju. Vjerujem da vaše pitanje smjera na tezu da je riječ o još jednoj u nizu sjevernoatlantskih zavjera u kojoj SAD, bez obzira na ljudske žrtve, traži kavgu kako bi se došlo do destabilizacije naftnih tržišta, smanjenja cijena energenata pa time i slabljenje konkurentske moći Putinove Rusije. Argumenata za takvo promatranje svakako ima, i to u nizu događanja, od ruske okupacije Krima i istoka Ukrajine do otvorenog ulaska u rat u Siriji. A između toga se, kao u nekom sendviču ruske vojne aktivnosti, nalaze pikanterije srbijanskoga zaoštravanja prema Hrvatskoj, garnirano sve tvrđom referendumskom retorikom entitetskoga srpskog predsjednika u BiH. Na djelu jest određeno strateško preslagivanje, no ne treba očekivati da bi se eventualnim prestankom sukoba u Siriji val izbjeglica zaustavio. Realno je očekivati da će se, štoviše, pojačati. Zasad su iz svojih naselja i gradova otišli oni koji su već iskusili strah, prijetnju, udare. Naše iskustvo u Domovinskom ratu pokazuje da najveće valove treba očekivati tek kada borbe stanu.

Možete li to pojasniti?

Kad borbe stanu, otići će još više ljudi jer će se tada otvoriti mnogi putovi koji su sada zarobljeni borbama i blokadom. Egzodus će porasti onda kada ljudi shvate da na ruševinama nema više života koji su nekada živjeli. Tom valu pridružit će se ne samo oni koji su samo živjeli u strahu i tražili sigurnost nego i oni koji su se borili za neku drugu poziciju, vlast, teritorij. Nakon vojnoga, pa čak i samo nakon političkoga poraza, gubitnici su izgledni kandidati za izbjeglištvo. Uostalom, razočaranje pobjednika, o čemu smo se na hrvatskome primjeru osvjedočili, također je poticaj migracijskom valu. Sasvim je opravdano očekivati da će ta složenija faza izbjegličke krize tek uslijediti i da će sve zajedno prerasti u enorman logistički posao.

Koliko bi se uspješno izbjeglice u budućnosti mogle integrirati u europska društva, pa i u hrvatsko?

Izbjeglicama bi se u nas teško u prvi mah moglo osigurati zapošljavanje, hrvatska država to ne može osigurati ni tolikoj svojoj mladosti koja – žalosno, ali istinito – također migrira prema razvijenijim i moćnijim zemljama. Mogli bi, međutim, mnogi od njih možda raditi upravo na poslovima s izbjeglicama. Činjenica je da svijet, sukladno povećanoj ponudi radne snage, radije k sebi uzima školovane Balkance nego migrante s Bliskog istoka, koji su često kulturološki teže uklopivi u društvo. Nekada su oni bili dobrodošla radna snaga Europi, no sada, kada je ponuda porasla, porasla je i probirljivost. Čini se da neke zemlje razmišljaju: uzmimo radije kršćanske Slavene nego islamske Arape. Kada izbjeglice već neće velika Europa, moguća je opcija da Europa plati nama da se brinemo za njih. Neće biti nevažno ni to da su uvjeti zbrinjavanja u Hrvatskoj znatno jeftiniji. Ustupanje kvota u EU poznato je. Nekoć, kada je Unija donijela zajedničku odredbu da svaka zemlja treba proizvesti određeni postotak energije iz obnovljivih izvora, Njemačka je Italiji, koja nije dosezala preuzeti postotak, jednostavno prodavala svoje viškove. Tako sada Hrvatska treba otvoriti svoje napuštene vojarne, kojih ima na svakome koraku, namjestiti nezaposlene da ih urede, i u njima raditi na zbrinjavanju izbjeglica, mnogo više od onih 800 koje smo dobili kao kvotu. Mogli bismo primiti po nekoliko desetaka tisuća njih iz zemalja koje su dobile kvote, ali ne žele primati izbjeglice. Mi ih trebamo primiti, a oni za to trebaju plaćati. Jedno je jasno: pametna zemlja zna da se demografski mora obnavljati, da je rast ljudskoga potencijala nužan za gospodarstvo koje, ako ne raste – propada. Promišljena imigracijska politika može biti jedan od načina, nipošto jedini, da se riješi demografska kriza, jer bez rasta stanovništva nemoguć je rast gospodarstva. Hrvatska, koja gubi i još će gubiti stanovništvo, mora znati da pusta zemlja propada, a ona u koju ljudi dolaze napreduje.